U zbirci glazbala čuvaju se vrijedni primjerci narodnog stvaralaštva koji svjedoče o visokoj umjetničkoj razini anonimnih majstora. Najstariji su primjerci s kraja 18. stoljeća, a većina ih pripada 19. i početku 20. stoljeća. Prema muzikološkoj znanstvenoj sistematici (HS klasifikaciji), glazbeni se instrumenti dijele na aerofone, kordofone, membranofone i idiofone. Veliki broj glazbala prikupljen je za vrijeme djelovanja Odsjeka za pučku glazbu Etnografskog muzeja u Zagrebu, koji je djelovao od 1920. do 1948. Zbirka broji 658 primjeraka od kojih je najveći broj aerofonih (zrakozvučnih) glazbala. Među njima kao najjednostavnije spominjemo (životinjske) rogove, bučine i trube od kore drveta. Frulice, jednocijevne sviraljke s nizom rupica i zaklišenim piskom, te dvojnice, dvocijevne sviraljke s rupicama za prebiranje, obično su izrađivali pastiri za vlastitu zabavu. Dok se ovi instrumenti mogu susresti na čitavom području Hrvatske, sopile su glazbala karakteristična za Istru, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke, sviraju se uvijek u paru (mala i vela sopila) i najčešće prate ples. Diple, dvocijevne sviraljke s rupicama i piscima s udarnim jezičcem, mogu biti samostalne ili se pričvrstiti uz kozju odnosno ovčju mješinu, koja služi kao rezervoar zraka, pa će se tako stvoriti novi tip instrumenta – mješnice, mišnice, gajde i dude. Mješnice se geografski vežu uz hrvatsko jadransko područje, gajde uz gorsku i nizinsku Hrvatsku, a dude su se koristile u bilogorsko-križevačkom kraju te na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske. Od kordofonih (žicozvučnih) instrumenata posebna su cjelina muzejske zbirke gusle, glazbala s jednom ili dvije strune, korpusa prekrivena tankom životinjskom kožom. Gusle su značajka dinarskog kulturnog područja, za razliku od lijerice, koja se susreće u južnom dijelu Dalmacije. Tamburica je danas u Hrvatskoj svakako najpopularnije “narodno” glazbalo sa žicama. U zbirci  se nalaze različite vrste tambura, od malih bisernica i dangubica  za samačku svirku, preko većih bugarija i tambura do basova (berde), od kojih se mogu sastavljati manji sastavi, ali i čitavi orkestri. Osobito je cijenjena u Slavoniji. Najmanja po broju predmeta je grupa membranofona (opnozvučnih): s područja Hrvatske postoje samo dva manja bubnja, dok je idiofonih (samozvučnih) glazbala dvadesetak. To su u najvećem broju zvona i čegrtaljke, a imaju posebnu ulogu u godišnjim običajima: koriste se u karnevalskim povorkama da se proizvede što jača buka, a također u tri posljednja korizmena dana pred Uskrs, kako bi se njima najavljivao crkveni obred.